CroatianEnglishFrenchGermanItalianPortugueseRussianSpanish

Svjedočanstvo Immaculée Ilibagiza na Festivalu mladih, moć molitve i oprosta

Imaculeeruanda

07/08/2015

Immaculée Ilibagiza je za vrijeme genocida u Ruandi 1994. bila progonjena kao pripadnica plemena Tutsi. Tada je u stotinjak dana bilo ubijeno više od milijun ljudi. Poginula je većina njezine obitelji. Usred holokausta u Ruandi ona je otkrila Boga. Odrasla je u Kibehu, mjestu gdje se Gospa ukazala 1981., kao i u Međugorju. Immaculée je kazala: „Gospa nas je pokušala zaštiti od genocida, ali mi smo bili rastreseni. Govorila je da vidioci kažu ljudima ovdje i širom svijeta da se vole, i opraštaju jedni drugima. Ali nismo slušali, 1994. je bilo prekasno“, kazala je Immaculée te dodala da je genocid počeo kada je bila studentica. Uskrsne blagdane je provodila kod kuće sa svojom obitelji, kada je stigla vijest da je predsjednik te zemlje umro: „U Ruandi smo imali dva glavna plemena. Pleme kojemu sam ja pripadala u političkom smislu nije bilo voljeno. Vlada je zatvorila granice i počeli su ubijati ljude iz moga plemena. Roditelji su me poslali  jednome susjedu koji je pripadao drugome plemenu, ali bio je dobar čovjek.Kad sam odlazila, otac mi je dao krunicu. U dubini srca kao da mi je nešto govorilo da ih više neću vidjeti, ali sam se borila protiv te misli. Susjed mi je pokazao jednu skučenu kupaonicu, u koju je doveo još 7 žena. Rekao nam je da ne razgovaramo“. Vlasti su davale ljudima dopuštenje da idu i ubijaju ljude iz njenoga plemena. Ubijali su i djecu. I onda su dobili zapovijed da idu po kućama. „Neću zaboraviti dan kad su došli pretraživati kuću u kojoj sam se skrivala. Pomislila sam da će me ubiti. Dok su pretraživali, imala sam osjećaj da mi govore dva glasa. Jedan glas mi je govorio da je to izazov, a drugi  da otvorim vrata, i završim tu torturu. Opet sam čula da ne otvaram vrata, da molim Boga za pomoć. Počela sam osjećati nadu. I pitala sam se gdje je Bog, zna li da nedužni ljudi umiru?  Ako ima nekoga tko je mene stvorio, ako postoji, molim te, daj mi znak. Nakon toga sam se onesvijestila, ništa nisam čula“. Poslije je saznala da su vojnici otišli. Jedan od ubojica je došao do kupaonice i rekao susjedu da tu nema nikoga, da je on njihov čovjek. Immaculée je bila šokirana jer je uvidjela da Bog postoji: „Od toga trenutka razgovaram s njim. Počela sam čitati Bibliju i moliti krunicu. Kada sam izmolila prvu krunicu, osjećala sam mir. Krunica je počela mijenjati stvari u mome srcu, jer sam u početku mislila da je u redu mrziti zle ljude. U toj kupaonici sam imala samo krunicu, i moje misli o Bogu, Isusu i Gospi. I sve se mijenjalo s promjenom moga srca“, kaže Immaculée koja je samo u vjeri prema Bogu i ljubavi prema Gospi mogla oprostiti svojim neprijateljima, u drugome gledati čovjeka, a ne pripadnika drugoga plemena, u molitvi se sjediniti s Isusovom mukom i naći snagu nastaviti dalje: „Jednoga dana sam razmatrala 5. žalosno otajstvo, kada Gospodin umire na križu. I došla sam do riječi: Oprosti im oče jer ne znaju što čine. Kao da mi je Gospodin govorio, da oni koji me žele ubiti, ne znaju što rade. Ako budem molila za njih, postoji šansa da dođe do promjene. Kad mi je Bog to pokazao u mojim mislima, shvatila sam da se i ubojice mogu promijeniti. U trenutku kad sam počela moliti za njih i vjerovati da postoji šansa da se promijene, više ih nisam mogla mrziti. Kao da mi je s leđa bio uklonjen strahovit teret. Osjetila sam takav mir i pomislila sam da je to znak praštanja“. Nakon 3 mjeseca skrivanja, odlaze u kamp za izbjeglice. Htjela je saznati gdje joj se nalazi obitelj: „Saznala sam da su svi pobijeni: moj otac, majka, dva brata, djed, baka, teta, ujak, najbolji prijatelj, prijatelji iz škole, susjedi. Sve što smo imali bilo je uništeno“, svjedoči Immaculée koja se 1998. preselila u SAD. Nakon genocida, bila je u svome selu, i srela čovjeka koji joj je ubio roditelje. Bio je u zatvoru: „Živio je u strašnim uvjetima. I kad sam ga vidjela, Gospodin mi je rekao: Oni nisu znali što rade. Moli za njega, nemoj ga mrziti. Ja sam mu rekla da sam mu oprostila i neka ide svojim putem. Htjela sam ga osloboditi sebe. Nije me mogao pogledati, bilo ga je stid. Osjećala sam da se nešto mijenja u njemu na bolje. Samo sam plakala zbog njega“. Na kraju je Immaculée kazala mladima: „Što god vam se dogodi, sjetite se da s Bogom uvijek postoji nada. Danas je Gospa ovdje, što god ona kaže, samo to učinite, to je uvijek za naše dobro“. Immaculée je napisala i knjigu „Preživjela da ispriča“ o otkrivanju Boga usred holokausta u Ruandi. (medjugorje.hr)

Fan box